ODLOMCI IZ KNJIGA:
BOLNA PRIVIĐENJA Jelena Simić
Neko u meni zna da očitava sate
Neko u meni zna da očitava sate,
žuri u veče,
nosi na nebo,
uspavljuje me pod mesecom
dok plače.
Oblak mi postelja od irisa,
opčini,
zagnjuri u svoj bolni miris,
tihom pesmom
spokojstvo mi pruža
Neko u meni zna ćutanjem
nadu da uguši,
glas tera u nepovrat,
sladak zanos u očima,
noć kaplje u živcima,
san.
Neko u meni zna kad sanjam.
Poruka
Duboka noć ti u oku,
umrtvljen dan lebdi
međ’ nama,
gasim zlu žeđ tvojim suzama,
udišem nemir,
dah ti poklanjam.
Neko u meni zna da očitava sate,
žuri u veče,
nosi na nebo,
uspavljuje me pod mesecom
dok plače.
Oblak mi postelja od irisa,
opčini,
zagnjuri u svoj bolni miris,
tihom pesmom
spokojstvo mi pruža
Neko u meni zna ćutanjem
nadu da uguši,
glas tera u nepovrat,
sladak zanos u očima,
noć kaplje u živcima,
san.
Neko u meni zna kad sanjam.
Poruka
Duboka noć ti u oku,
umrtvljen dan lebdi
međ’ nama,
gasim zlu žeđ tvojim suzama,
udišem nemir,
dah ti poklanjam.
TAJNI ZVUK Milica Matijević
XXII
Osmehom sakrivam reči
Iza čvrsto stisnute vilice.
Džet-Set palanke!
Slučajno u ogledalu spazim svoje
još uvek podnošljivo lepe zube.
Opet si zalutala među malograđane
lažne bisere i još lažnije snevače
opet si slušala godišnje izveštaje o
uspehu prodavca vrhunske bugarske
kozmetike.
Gde su nestali lokalni glumci, maker i
pijanci,
imaš trideset godina i gubiš vreme
dragocena zrnca sreće i sete
na gnjavatore sa i bez diplome.
Noću još uveksanjam da letim,
кosa mi raste sve do prstiju kojima
hodam po tvojim očima i srcu.
Gledam te preko sobe kao da te
vidim prvi put.
Jadni moj Vincente,
tako smo siroti i tako čudni.
Nemamo ništa osim nassamih,
škripimo, škripimo u
palanačkim sobama,
tvojeoči moje oči - početak puta.
POLJUBAC ZA NEBO Sara Novičić
Tragom divljih konja
Dok je dana i noći,
i dok je svih ogranaka vremena,
želeću da moje trenutno slobodom odiše,
i za sva ta vremena ti mogu reći odmah:
ti si jedini s kojim vidim svoje sve,
jer sa tobom večnost liči na neodsanjani san,
na nešto što je bilo gotovo juče,
još uvek odzvanja danas, a miriše na sutra.
Obraćaš mi se kroz sve što osećam,
zato želeću da odem od svega dovršenog,
da damo svetlosti nečemu što još nije.
Samo ti znaš kako će izgledati moje sedamdesete,
koje će mi boje biti oči i u šta će gledati,
jer sve što mogu videti
odraz je tvoje besmrtnosti,
podsećanje na nešto što, evo,
sad u rukama držim,
i nikada više, a ne umem da pustim.
Jednom ću samo videti prazno i moram naučiti,
da osećam kao ispunjeno, jer ti to jesi.
Samo ćeš ti znati kako da odsviraš
akord tvog raspoloženja,
a moje svesti, i niko ga neće čuti,
jer će davno biti prošlo kako si me mogao dotaći,
pa ću morati da čekam
neku drugu priliku da se nađemo,
život pred životom,
zauvek obojeni i povezani osmehom.
Samo ti i niko više,
čućeš poziv moje ćutanje u pomoć, kako te u trenucima slabosti
tražim te kroz svetove i svemire,
a ti nećeš moći da me držiš za ruku kao sad,
iako jedini bi znao naći
moju drhtavu zaljubljenost,
među tolikim drugim,
koje hode okolo neprimetno, same.
I u mraku bi jedino ti prepoznao moju mladost,
kako prepuna snage nežno stoji
u sred svih mojih decenija,
i jedini bi razumeo
šta su divlji konji u oblacima,
oni koji nikakav trag ne ostavljaju,
jedini bi razumeo šta za mene znači,
trčati tragom divljih konja, spokoju u susret.
Dok je dana i noći,
i dok je svih ogranaka vremena,
želeću da moje trenutno slobodom odiše,
i za sva ta vremena ti mogu reći odmah:
ti si jedini s kojim vidim svoje sve,
jer sa tobom večnost liči na neodsanjani san,
na nešto što je bilo gotovo juče,
još uvek odzvanja danas, a miriše na sutra.
Obraćaš mi se kroz sve što osećam,
zato želeću da odem od svega dovršenog,
da damo svetlosti nečemu što još nije.
Samo ti znaš kako će izgledati moje sedamdesete,
koje će mi boje biti oči i u šta će gledati,
jer sve što mogu videti
odraz je tvoje besmrtnosti,
podsećanje na nešto što, evo,
sad u rukama držim,
i nikada više, a ne umem da pustim.
Jednom ću samo videti prazno i moram naučiti,
da osećam kao ispunjeno, jer ti to jesi.
Samo ćeš ti znati kako da odsviraš
akord tvog raspoloženja,
a moje svesti, i niko ga neće čuti,
jer će davno biti prošlo kako si me mogao dotaći,
pa ću morati da čekam
neku drugu priliku da se nađemo,
život pred životom,
zauvek obojeni i povezani osmehom.
Samo ti i niko više,
čućeš poziv moje ćutanje u pomoć, kako te u trenucima slabosti
tražim te kroz svetove i svemire,
a ti nećeš moći da me držiš za ruku kao sad,
iako jedini bi znao naći
moju drhtavu zaljubljenost,
među tolikim drugim,
koje hode okolo neprimetno, same.
I u mraku bi jedino ti prepoznao moju mladost,
kako prepuna snage nežno stoji
u sred svih mojih decenija,
i jedini bi razumeo
šta su divlji konji u oblacima,
oni koji nikakav trag ne ostavljaju,
jedini bi razumeo šta za mene znači,
trčati tragom divljih konja, spokoju u susret.